Kašnjenje
Leona i Pavla bile su prijateljice cijeli život. Poznaju se još od prvog dana prvog razreda kad ih je učiteljica stavila da zajedno sjede. Bilo je to prijateljstvo na prvi pogled. Obje su bile jako dobre učenice. Redovito su pisale zadaću, učile što je potrebno, ali i imale druge aktivnosti kojima su popunjavale slobodno vrijeme. Tako je Leona trenirala džudo i osvajala brojne srebrne i zlatne medalje, a Pavla je išla u glazbenu školu i svirala je violončelo. Kad bi se dogovorile za igru ili šetnju, Leona je uvijek dolazila na vrijeme. Međutim, Pavla baš i nije. Ako bi se dogovorile za susret u 17:00, Leona bi najčešće došla i do 16:55, a Pavla gotovo uvijek u 17:05, a ponekad i kasnije. Uvijek je imala neki razlog. Jednom joj je pao lanac na biciklu, drugi put susrela je nekoga iz razreda, treći je put morala završiti zadaću, četvrti je put mami morala ići u trgovinu. Leona je imala puno razumijevanja, ali jednog četvrtka poslijepodne, kad su se trebale naći i zajedno otići u kino, Pavla je opet kasnila. Leoni je to dozlogrdilo i u kino je otišla bez Pavle. Kad je Pavla došla do mjesta susreta, bilo joj je neobično što Leone nema. Već je pripremila i razloge svog kašnjenja, a onda ih više nije imala komu reći. Neko je vrijeme čekala, a onda se zbunjena uputila prema kući. Mislila je da se Leoni nešto dogodilo. Sutradan je saznala što se zapravo dogodilo. I Leoni je bilo malo žao što je otišla, ali je Pavla iz toga ipak nešto naučila. Ispriča la se svojoj prijateljici i od tada više nikada nije kasnila.
Ne samo da nije kasnila, nego više nije morala izmišl jati razloge svog kašnjenja i zbog toga je bila sretna.