Poniznost

Jednom je Majka Tereza tražila pomoć za siromašne na ulicama Kalkute. Prišla je bogatom čovjeku i zamolila ga da donira nešto za njezine siromahe. Čovjek ju je prezrivo pogledao i pljunuo joj u ruku. Svi su očekivali reakciju: ljutnju, povlačenje, možda čak i osudu. Ali ona je mirno pogledala svoju ruku, zatim njega i rekla: „To je za mene. A sada, imate li nešto za moje siromahe?” Taj čovjek ostao je bez riječi i na kraju joj je dao velik dar.

Daleko od Hrvatske, u Indiji, živio je jedan svećenik Ante Gabrić. Nije živio u velikoj kući. Njegova „kuća” bila je mala koliba, često bez struje i vode. Svako jutro ustajao je rano i odlazio među ljude. Mnoga sela bila su okružena rijekama i močvarama. Otac Ante sjeo bi u mali drveni čamac i satima veslao samo da bi stigao do nekoliko obitelji koje nitko nije posjećivao. Kad bi došao, nije odmah govorio. Najprije bi slušao. Ljudi bi mu pričali o svojim brigama, bolesti, gladi. Često nije imao puno hrane. Ali kad bi dobio rižu ili kruh, nije to čuvao za sebe. Dijelio bi s drugima. Ponekad bi dao drugima i ono što je bilo posljednje. U selima nije bilo liječnika. Kad bi netko bio bolestan, otac Ante čistio bi rane, donosio lijekove, ostajao uz bolesne i po noći. Nije mu bilo teško ni neugodno. Govorio je: „Ako ne pomognem ja, tko će?” Nosio je jednostavnu odjeću. Jeo je isto što i ljudi u selu. Spavao je na podu. Jednom su ga pitali: „Zašto ne živiš bolje kad možeš?” On se nasmiješio i rekao: „Kako mogu govoriti ljudima da ih razumijem ako ne živim kao oni?” Ljudi su ga jako voljeli. Govorili su: „Ti si dobar čovjek!” Ali on bi uvijek odgovorio: „Ja sam samo sluga.”